Piše: dr Radoslav T. Stanišić, filmski i TV reditelj
Postupak je bio zaista inovatorski i rušio je sve demagoške predrasude o tipičnom u filmskom djelu. Vertov je zahtijevao kako od sebe tako i od ostalih da sve svoje misli, ambicije ili želje dokažu u filmskoj slici i zato se protivio svakom objašnjavanju posredstvom ilustracija.
– Film služi samo sebi i revoluciji – njegov je apel da se filmskoj avangardi prizna i status revolucionarne avangarde. Vertov je bio apsolutno svjestan da je to definitivni raskid sa tradicionalistima, da prestaje svaki dijalog i da povratka na staro više nema. Zato i traži da se film odvoji od literature i teatra, eliminiše obazrivost, prema scenariju, obezvrijedi klasičan diramski zaplet i kompromituje sve ono na čemu je film do tada zasnivao svoju tehniku izraza. Ustao je i protiv psihologije, pa čak i samog termina — umjetnost, za koji je uporno tvrdio da je kontrarevolucionaran. Za ratna snimanja je vezano bezbroj legendi. Više od stotinu ruskih snimatelja je izginulo na poslu. Njihova mjesta su odmah spremno ispunjavali dobrovoljci. Državna filmska akademija , osnovana 1919. godine, usred Oktobarske revolucije, u svoj nastavni program imala je predmet “ratna fotografija”. Diplome su sticane u akcijama na frontu. Tokom jedne vazdušne bitke, jedan snimatelj je ostavio kameru, uzeo pušku i stao da puca na njemačke lovačke avione. Priča se da je dobio medalju za hrabrost i ukor od filmskog studija. »Da živi život onakav kakav jeste« — Vertova je borbena parola. Put od hronike vodio je do dokumentarnog filma izgrađenog na principima kino-oka. Dziga Veotov je tako formulisao svoju ideologiju filma koju su prihvatili i drugi montažeri — reditelji stvarajući više različitih storija.
Ipak, ono što je činio Vertov smatra se ne samo reprezentativnim već i najoriginalnijim. U njegovom izrazu sve je već bilo tačno predviđeno i gotovo receptirano — kontrapunkt je načinjen od starog i novog kao nečeg sasvim posebnog i originalnog u odnosu na običnu reprodukciju stvarnosti. U dugometražnom filmu »Kino-oko« ili »Neočekivani život« (1924) predstavnici novog društva su radnici, besprizorni, pioniri, a starog špekulanti i pripadnici buržoazije kao elementi koji nastoje da ometu razvitak revolucionarnih težnji sovjetskih ljudi. Ovo je, međutim, izazvalo mnoge sumnje i od ekspertiza se očekivao odgovor na pitenje: da li je »Kino-oko« po svojoj unutrašnjoj strukturi samostalno i autohtono djelo? U kojoj mjeri je shematizam - za i protiv - u svojoj isključivosti nametnut filmu pa i samoj istini kao njeno prevazilaženje sopstvenih formalnih odlika? Ako se time tvrdi da istina nije sama po sebi definitivan pojam i da se on stalno oblikuje putem više dinamike postignute stvaralačkom montažom, zašto bi shematizam aprioristički i van same strukture i istine filma bio formulisan u tom, izrazito statičnom obliku? Da li je Vertov bio svjestan opasnosti kojima se izlaže u svom specijalno oformljenom kadru ili nije želio da dovede u sumnju svoje unaprijed deklarisano opredjeljenje? Šta mu je onda važnije: da li uvjerenje koje proističe iz filma ili njegove pivatne svijesiti? Nije li reditelj prekoračio vlastita ograničenja koja su mu nalagala da se zadrži na fiksiranju svoga odnosa prema materijalu za vrijeme snimanja? Uvjerljivost, autoritativnost - to su posebni kvaliteti dokumntarnog filma, tu je tajna njegove privlačinosti i izvor sposobnosti da osvijetli i zavede istovrmeno.
Nastaviće se
bangorski@t-com.me
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.